Tehničke upute

Tehničke upute za izradu analitičkih podloga u procjeni učinaka propisa sadrže:
  1. Metodologiju rada na izradi iskaza o procjeni učinaka propisa
  2. Analitički alati za procjenu učinaka propisa

Najbolja praksa rada u zemljama članicama Europske unije, s fokusom na rad administracije Ujedinjenog Kraljevstva i Estonije, te iskustvo rada organizacijskih jedinica Europske komisije, ukazuju na to da je najprikladniji proces izrade iskaza o procjeni učinaka propisa, onda proces koji je planiran 'korak po korak' sukladno shemi:
 
Plan rada za izradu iskaza o procjeni učinaka propisa:                
1. Radni plan
2. Utvrđivanje problema i ciljeva
3. Razmatranje rješenja i alternativa zakonodavstvu
4. Analiza izravnih učinaka
5. Provedba savjetovanja s javnošću i međuresorne konzultacije
6. Osiguranje kvalitete


Radni plan     

Procjena učinaka propisa zahtjeva multidisciplinarni pristup u kojem su zastupljeni sve nadležne organizacijske jedinice stručnog nositelja i organizacijske jedinice drugih tijela državne uprave, kada se radi o zakonu u čiju provedbu su uključene različite institucije. Procjena učinaka propisa uključuje planiranje poslova i zadaća, izradu različitih analitičkih zadataka, savjetodavne aktivnosti s javnošću i zainteresiranom javnošću. Planiranje poslova i zadaća prvi je i bitan korak za uspješni nastavak rada na izradi iskaza o procjeni učinaka propisa.
Za nacrte prijedloga zakona za koji se izrađuje iskaz o procjeni učinaka propisa, bilo da je riječ o nacrtima zakona iz PZA (članak 11. Zakona) ili je riječ o nacrtima prijedloga zakona izvan PZA (članak 16. Zakona) preporuka je priprema i usvajanje Plana rada na izradi iskaza o procjeni učinaka propisa. Ovaj Plan rada priprema se na razini rukovodećih državnih službenika nadležne organizacijske jedinice stručnog nositelja, a može ga donijeti voditelj radne skupine (ako je Radna skupina formalno osnovana od strane čelnika tijela), državni dužnosnik zadužen za rad nadležne organizacijske jedinice stručnog nositelja, zamjenik odnosno čelnik tijela stručnog nositelja. Plan rada može biti neformalna odluka na razini rukovodećih državnih službenika nadležne organizacijske jedinice stručnog nositelja, ako radna skupina nije formalno osnovana pa je posao izrade nacrta prijedloga zakona povjerena užem timu državni službenika.
Općenito, Plana rada svojevrsno je mapiranje postupka izrade iskaza o procjeni učinaka propisa s ciljem upućivanja nacrta prijedloga zakona sukladno preuzetoj obvezi iz PZA, odnosno u skladu s odlukom stručnog nositelja kada je riječ o nacrtima prijedloga zakona izvan PZA.
Cilj Plana rada je planirati potrebne ljudske resurse, odrediti vrijeme potrebno za sve proceduralne korake sukladno Zakonu, Uredbi, postupovnim radnjama iz Poslovnika Vlade Republike i Hrvatskoga sabora.
Radni plan može uključivati:
  1. Vremenski raspored aktivnosti,
  2. Prijedlog imenovanja odgovornih osoba,
 
Vremenski raspored aktivnosti
Kada je riječ o izradi nacrta prijedloga zakona iz PZA, zadan je krajnji rok upućivanja nacrta prijedloga zakona na usvajanje Vladi Republike Hrvatske. PZA-om je utvrđeno u kojem se tromjesečju tekuće kalendarske godine očekuje rasprava o usvajanju nacrta prijedloga zakona. U pravilu, svaki nacrt prijedlog zakona imat će svoj raspored aktivnosti i zadane rokove u s raspoloživim vremenom i resursima za provedbu utvrđenih aktivnosti. Plan rada treba biti usuglašen s koordinatorom procjene učinaka propisa.
Pripremljeni radni plan može biti predmet rasprave na jednom od prvih sastanaka radne skupine za izradu nacrta prijedloga odnosno na prvom sastanku užeg tima državnih službenika. Na prvom sastanku Plan rada će se razmotriti, odgovarajuće unijeti preinake, ako je potrebno i potom usvojiti. Na ovaj način, sve osobe koje su uključene u izradu nacrta prijedloga zakona i popratnog iskaza o procjeni učinaka propisa, upoznati su s obvezama i odgovornostima. Koordinator procjene učinaka propisa može biti formalno član radne skupine odnosno užeg tima državnih službenika.
 
Prijedlog imenovanja odgovornih osoba
Svrha imenovanja odgovornih osoba za svaku pojedinu aktivnost, proizlazi iz načela ograničenih resursa s kojima raspolaže stručni nositelj (ljudski resursi – primjerice: mali broj državnih službenika; raspoloživost uredskog prostora – primjerice: za sastanke radne skupine, za timski rad, za organizaciju sastanaka ili javnog izlaganja materije i dr.; ograničenost s proračunskim sredstvima – primjerice: za izradu analitičkih podloga od strane ponuđača na tržištu, angažman fizičkih osoba koji su stručnjaci u području koji je predmet izrade zakona, provedba statističkog istraživanja, nedostatak IT opreme i dr.; raspoloživost  vremena i usklađenost s drugim redovitim poslovima nadležne organizacijske jedinice i sl.). Slijedom toga, bitno je utvrditi odgovorne osobe za sve planirane aktivnosti, imajući u vidu raspoloživost ograničenih resursa.
Odgovorne osobe u pravilu su državni službenici iz nadležnog tijela državne uprave, no to mogu biti i druge osobe, poput predstavnika poslovne zajednice, predstavnike sindikalnih udruženja, članove socijalnog partnerstva[1], organizacije civilnog društva, predstavnici akademske zajednice i druge fizičke i/ili pravne osobe koje mogu aktivno pridonijeti svojim znanjem, prijedlozima, komentarima i sugestijama. To ovisi o stavu stručnog nositelja i materiji koja se uređuje, a potrebno je usuglasiti takav pristup u trenutku rasprave o prihvaćanju Plana rada.
 

Utvrđivanje problema i ciljeva

Utvrđivanje problema i ciljeva započinje sljedećim aktivnostima:
  • analizom postojećeg stanja koje se namjerava urediti zakonom, uključujući rezultate praćenja provedbe važećih propisa u području koje se namjerava normativno urediti.
 
  • uvidom u rezultate Prethodne procjene i utvrđenih ishoda odnosno promjena koje se žele postići. Normativna aktivnost proizlazi iz svijesti o potrebi izmjene važećeg normativnog okvira, zbog uočene pravne praznine, zbog poteškoća u primjeni važećih propisa, usvajanja novih standarda, usklađivanja s obvezama članstva u Europskoj uniji i drugim međunarodnih obveza.  Normativna aktivnost pokreće se zbog namjere Vlade Republike Hrvatske da provede svoje programe i reformske mjere. Ishodi koji se žele postići predstavlja intervenciju u sektorima u kojima su uočene nepravilnosti i nedostaci u sektoru, grani gospodarstva ili drugom području gdje je potrebna intervencija.
 
  • ako je potrebno, provođenjem međuresornih konzultacija s drugim tijelima držane uprave, ali i s drugim zainteresiranim dionicima, ovisno o upravnom području koje se namjerava urediti. Konzultacije će omogućiti stručnom nositelju uvid u mišljenja i stavove međuresornih tijela i drugih, unutarnjih i vanjskih dionika, o problemu i ciljevima koji se nastoje postići. One se provode korištenjem aktivnih metoda kao što su službeni dopisi, e-mailovi, radni sastanci, okrugli stolovi, odnosno korištenjem pasivnih metoda kao što je objavljivanje materijala na internet stranicama stručnog nositelje.
Bit utvrđivanja problema leži u traženju uzroka problema. U najvećem broju slučajeva pravi uzrok problema nije očit na prvi pogled. Primjerice, potreba za normativno intervencijom nastaje u slučajevima Vlade kada gospodarska kretanja na tržištu nisu u stanju održati razinu kvalitete usluge, nisu u mogućnosti garantirati učinkovite tržišne mehanizme (primjerice: okvir za zdravu tržišnu utakmicu, poticanje ulaganja), odnosno kada nisu u mogućnosti zajamčiti kvalitetu i sigurnost određenog proizvoda i/ili usluge (primjerice: zaštita potrošača, uređivanje uvjeta pod kojima posluju kreditne institucije, pitanje reguliranih profesija, stavljanja proizvoda i/ili usluge na tržište i dr.). U svim tim slučajevima nužna  je intervencija kako bi se korigirali tržišni nedostaci koji uzrokuju probleme.
Kako bi se utvrdio problem uputa je odgovoriti na nekoliko pitanja koja služe kao smjernice za opis problema:
 
• Što je problem koji zahtjeva djelovanje?
• Koja je vrsta problema koji zahtjeva djelovanje?
• Koliki je obuhvat problema?
• Koji su osnovni uzroci nastanka problema?
• Koga zahvaća problem, na koji način i u kojoj mjeri?
 
Problem se može procijeniti u odnosu na veličinu, trošak, učinak, trend i sl. U ovoj ranoj fazi, podaci o obuhvatu problema mogu se naći u već izrađenim analitičkim podlogama, statističkim izvješćima, izvješćima o provedbi, statističkim podacima nacionalnih, ali i međunarodnih institucija. Članovi radne skupine i uži tim službenika mogu doći do podataka i informacija koji će pomoći u opisu nastalog problema u postupku ranih konzultacija, ali i savjetovanja s javnošću u postupku Prethodne procjene.
Obuhvat problema posljedično utječe na izbor ciljeva i mogućih rješenja. Svrha opisa problema je utvrditi polaznu točku prema utvrđivanju ishoda odnosno promjena koje se želi postići.
Utvrđivanjem ishoda daje se jasan smjer djelovanja i određuje željeno stanje. Cilj uvijek definira zamišljeno buduće vremensko stanje. Cilj prikazuje karakteristike željenog stanja pa stoga treba biti utvrđen jasno i realno, u skladu s raspoloživim resursima i vremenskim ograničenjima.
Ciljevi se mogu stupnjevati na nekoliko razina, pa tako možemo određivati strateške, programske i projektne ciljeve. Ciljevi mogu biti definirani i kao srednjoročni i dugoročni.
 

Razmatranje rješenja i alternativa zakonodavstvu

Rješenja predstavljaju mogući smjer djelovanje od utvrđenog problema do utvrđenog cilja. Polazna točka je načelo da se do svakog cilja može doći na više načina. Polazeći od Prethodne procjene pa do izrade iskaza o procjeni učinaka propisa, moguća rješenja mogu se mijenjati i nadopunjavati, ovisno o razini svijesti i dostupnim činjenicama koji mogu utjecati na iznalaženje rješenja. Uputno je da sva navedena rješenja imaju  izvedive mjerljive mogućnosti i okvirnu procjenu o očekivanim koristima i troškovima.
Svijest o problemu izravno utječe na pronalaženje rješenja. Pristup stručnog nositelja prilikom izrade nacrta prijedloga zakona, neizostavno određuje svijest o problemu koji se želi riješiti. Uz to, valja imati na umu programske ciljeve Vlade Republike Hrvatske i obveze koje proizlaze iz članstva Europske unije i drugih međunarodnih organizacija. Svijest o tome na koji način valja urediti sustav zdravstva, sustav socijalne skrbi, uređenja različitih prava, pristup poticanju rasta gospodarstva i sl.
Primjerice, svijest o razvoju turizma; pitanja skitnje i prosjačenja; legalizacija spolnih usluga i lakih droga; pitanje migracija i demografskih trendova; poticaja za populacijsku politiku i sl. neizostavno utječu na izbor rješenja. Tako da će se sankcionirati pružanje spolnih usluga, ako je svijest o tom problema takva da će se to ponašanje tretirati prekršajem. U slučaju da je svijest o populacijskoj politici takva da se podržavaju više jednokratne pomoći roditeljima od sustavnog poticanja fleksibilnosti radnog vremena za roditelje i ulaganju u vrtiće, onda će rješenja odgovarati takvom stavu.
U pravilu, stručni nositelj pristupa normativnim rješenjem i predlaže to normativno rješenje sukladno članku 11. Zakona odnosno članku 16. Zakona.
U metodologiji procjene učinaka propisa razmatraju se normativna i nenormativna rješenja.
Normativna rješenja uključuje predlaganje novog propisa odnosno izmjenu i/ili dopunu trenutno važećeg propisa. Drugim riječima, problem će se nastojati riješiti ili će razmjer problema biti manji intervencijom u zakonodavstvo. Moguća normativna rješenja su:
  1. novi propis,
  2. izmjene i/ili dopune važećeg propisa,
  3. stavljanje van snage propisa na zakonskoj odnosno podzakonskoj razini.
 
Pod alternativi zakonodavstvu tj. nenormativnim rješenjem podrazumijeva se rješenje koje, u pravilu, ne zahtijeva intervenciju u zakonodavstvo. Problem se nastoji riješiti tako da se koriste drugi oblici intervencije kojima će se poboljšati primjena postojećeg zakonodavnog okvira.
Moguća nenormativna rješenja su:
  1. „ne činiti ništa“ – poboljšati provedbu važećih propisa bez promjene zakonodavnog okvira,
  2. tržište – ekonomske silnice ponude i potražnje dovest će u ravnotežu tržište roba, usluga, rada i kapitala i na taj način odrediti ishode problema,
  3. upotreba informacija – plasiranjem informacija poboljšati provedbu postojećeg zakonodavnog okvira tako da adresati propisa sami odluče da li će poduzeti određene radnje,
  4. trening i obrazovanje – poboljšati provedbu postojećeg zakonodavstva s fokusom na provedbu treninga, edukacija i obrazovnih programa,
  5. samoregulacija – naći načina da adresati propisa samostalno usuglase određena pravila ponašanja,
  6. koregulacija – naći načina da se adresati propisa samostalno usuglase oko pravila ponašanja uz kontrolu državnih tijela u nekom dijelu odnosno kako se adresati dogovore,
  7. ekonomski instrumenti – naći načina da se pojedina ponašanja motiviraju/sankcioniraju koristeći prvenstvenom novčanu nagradu/kaznu (uz mogućnost intervencije kroz normativno rješenje – primjerice: promjena poreznih stopa i neoporezivog odbitka ili promjena socijalnog transfera).
 
Pri utvrđivanju mogućih rješenja, dobro je imati na umu dosadašnje nacionalno i međunarodno iskustvo, mišljenja i stavove relevantnih dionika dobivenih tijekom provedbe savjetovanja i konzultacija.
Neki od dodatnih izvora informacija za utvrđivanje rješenja su:
  • analiza dostupnih domaćih i međunarodnih istraživanja,
  • raspoložive analitičke podloge i komparativne analize,
  • raspoloživa istraživanja,
  • raspoložive evaluacije provedenih javnih politika, uključujući izvještaje o provedbi,
  • provedba savjetovanja i konzultacija,
  • stručna mišljenja stručnjaka iz područja koji se namjerava urediti,
  • radno iskustvo kolega državnih službenika,
  • rezultati provedenih pilot projekata i ostalih inicijativa,
  • vlastito kreativno razmišljanje i sagledavanje problema iz drugog kuta,
  • istraživanje sadržaja na internetu o istoj ili sličnim temama.
 
Rješenje “ne činiti ništa ” daje fokus na postojeću provedbu zakonodavnog okvira. Postavlja se osnovno pitanje – da li se može postojećim zakonodavnim okvirom riješiti problem? Da li postojeći zakonodavni okvir odgovara nastalim okolnostima?
Primjerice, situacija na financijskim tržištima u pravilu odgovara na ekonomske trendove i potrese na globalnom financijskom tržištu. Da li je osnovano, odmah pristupiti izmjeni postojećeg nacionalnog zakonodavnog okvira vezano za regulaciju rada kreditnih institucija? Da li postojeći zakonodavni okvir može izdržati nastali pritisak na kreditne institucije?
Nadalje, u medijima se objavi vijest o stravičnoj prometnoj nesreći sa smrtnim posljedicama u središtu grada, a pritisak javnosti ide u smjeru mijenjanja zakonodavnog okvira za sigurnog prometa na cestama u dijelu koji se odnosi na visinu prekršaja za prekoračenje brzina. Da li je opravdana nova normativna inicijativa, ako službene statistike ukazuju na kontinuirani pad broja prometnih nesreća sa smrtnim ishodom?
Tržišni mehanizmi ponude i potražnje u pravilu funkcioniraju i reguliraju ponašanja fizičkih i/ili pravnih osoba u uređenim gospodarskim sektorima koji imaju fleksibilan zakonodavni okvir. Osnovni pristup razmatranju tržišnog mehanizma je taj da u postojećem zakonodavnom okviru, valja naći rješenje problema u silnicima tržišta. U tom smislu, na stručnom nositelju je pronaći način utvrđivanja ključnih pokazatelja temeljem kojih će se pratiti ishod koji nosi tržište. Dakle, fokus će biti na praćenju tržišta u tom gospodarskom sektoru i pratiti ishode.
Upotreba informacija slovi kao jedno od učinkovitih i, u osnovi, jeftinijih rješenja koja ne zahtijevaju promjenu zakonodavnog okvir. Ovdje je riječ o upotrebi informacije tako da poboljšava primjenu postojećeg zakonodavnog okvir. Ovisno o adresatima propisa odnosno ciljanoj skupini kojoj se informacija upućuje, učinkovito se može poboljšati provedba zakonodavstva. Riječ je o informiranju adresata propisa o mogućim štetnim odnosno korisnim ishodima određenog ponašanja.
Primjerice, provođenje informativnih kampanja kako bi se podigla svijest vozača o sigurnoj vožnji i važnosti nekonzumiranja alkoholnih pića prije vožnje. Kampanja je uključivala medijske spotove koji su prikazani u gledanim terminima nacionalne televizije, na oglasnim i internet stranicama dnevnih novina i sl. Na ovaj način, šira javnosti i sudionici u prometu, informirani su o načelima sigurne vožnje. Nadalje, najava medijima da će policija kontrolirati promet u danima vikenda, izravno utječe na svijest vozača o konzumiranju alkohola.
Informativna kampanja, primjerice “Reci NE drogi” uključivala je osnovne škole s ciljem informiranja učenika o rizicima konzumacije droga. Ovo je bila ciljana kampanja usmjerena na mlađu populaciju koja ima veću tendenciju eksperimentiranja s konzumacijom droga. Na ovaj način podignuta je svijest ove ciljane skupine o rizičnom ponašanju, što će utjecati na njihov budući izbor. To je prikladniji i jednostavniji način, od primjerice povećanja iznosa prekršaja za posjedovanje „lakih“ opojnih sredstava. Ponovno se valja podsjetiti na svijest o problemu i prikladnom rješavanju problema.
Upotreba informacija može pomoći potrošačima i tvrtkama u donošenju informiranijih odluka, a to može uključivati:
  • preporuke o proizvodima i uslugama, primjerice od udruge potrošača, 
  • sustav ocjenjivanja za usluge smještaja, ugostiteljske usluge i industriju zabave, primjerice sustav TripAdvisor, Airbnb, sustav rangiranja turističkih apartmana i usluga turoperatora i dr., 
  • sustav označavanja, kao što su podaci o nutritivnim vrijednostima prehrambenih proizvoda, 
  • informacije o prehrambenoj higijeni u trgovinama i restoranima i dr.
 
Trening i obrazovanje koriste se s ciljem osposobljavanja i usavršavanja adresata propisa i/ili ovlaštenih osoba koji provode propis. Ovdje je riječ o širem spektru djelovanja i riječ je najčešće o popratnom instrumentu za provedbu zakona. Primjerice, osposobljavanje kandidata za vozače se isključivo provodi kroz program obrazovanja autoškola. Kvaliteta tog programa u izravnoj vezi je s podizanjem svijesti o sigurnoj vožnji i primjeni pravila o prometu. Nadalje, programi osposobljavanja biciklista koje provode organizacije civilnog društva za maloljetne osobe koje sudjeluju u prometu upravljanjem bicikla, pridonose provedbi zakonodavnog okvira o sigurnosti prometa na cestama. Osim toga, provedba treninga za ovlaštene osobe, također pridonose poboljšanju provedbe zakonodavnog okvira. Primjerice, izobrazbe sudaca o novinama u zakonodavnom okviru koji se tiče pravosuđa (primjerice: novine u novom ovršnom zakonu, zakonu o kaznenom postupku i sl.) ili trening policajaca o upotrebi novih sredstava prisile ili uređaja za očitanje brzine u cestovnom prometu. Osim toga, provedba treninga u području azila, omogućava ovlaštenim osobama bolju primjenu propisa o zaštiti ljudskih prava i načina kako se to načelo primjenjuje u praksi i dr.
Samoregulacija je nenormativno rješenje kada određena industrija ili profesionalna udruženja postavljaju vlastite norme ponašanja i zahtjeve u svom sektoru. Na taj način stvaraju se dobrovoljna pravila igre od strane onih čije se ponašanje regulira odnosno od strane sudionika na tom tržištu, primjerice:
  • Kodeks s širim interesima podrazumijeva sporazumno dogovorena pravila u industrijskom sektoru između predstavnika sektora i države, odnosno potrošačkom organizacijom i s drugim zainteresiranim skupinama. Na primjer, u Ujedinjenom Kraljevstvu postoji kodeks za rješavanje tiskovnih pritužbi (Komisija za tiskovne pritužbe).
  • Unilateralni kodeks ponašanja koji se usvaja od strane pojedinih tvrtki čime se postavlja oblik samokontrole na način da se uspostavljena pravila odnose na klijente. Na primjer, trgovci usvajaju svoja pravila o povratu oštećene robe i nude zamjenu ili povrat novca, a zakonski propisanom okviru.  
  • Korisničke povelje obuhvaćaju sve aspekte poslovanja pojedine tvrtke prema svojim klijentima. Mogu podrazumijevati određene razine djelovanja za djelatnosti vezane uz kupce, negativne sankcije za neispunjavanje standarda i izvještavanje javnosti o poduzetim mjerama.
  • Dobrovoljni sporazumi su dogovori između poduzeća o promijeni vlastitog ponašanja. Primjerice, smanjenje razine soli u pakiranoj hrani, smanjenje emisija CO2 za automobile i dr.
Koregulacija se razlikuje od samoregulacije po tome što uključuje određeni stupanj uključivanja države. Ostvaruje se kroz postupak dogovora s nadležnim državnim tijelom na način da se kodeksom prakse ili drugim aktom usvoje temeljna prava i obveze u okviru zakonske norme. kroz propisanu normu. Primjerice, odvjetničke tarife mogu se naplatiti od strane odvjetnika, nakon što je nadležno ministarstvo dalo suglasnost na prijedlog tarife. Nadalje, pravila ponašanja i poslovanja za određene regulirane profesije, čije su komore izdale akte o pravilima pružanja usluge (primjerice: ovlašteni arhitekti, geodeti, liječnici, agenti za posredovanje prometom nekretnina i dr.).
Koregulacija pretpostavlja suradnju državnog i privatnog sektora. Primjerice, trgovački lanci  mogu raditi zajedno s državnim tijelima ili predstavnicima lokalnih vlasti i/ili potrošačima, kao i zainteresiranim organizacijama na izradi pravila ili praksi ponašanja, u zakonodavnom okviru. U ovom slučaju pojedine djelatnosti dobrovoljno snose trošak uvođenja ovih pravila. Primjerice: primjena pravila ponašanja o nepoštenoj trgovačkoj praksi.
Ekonomski instrumenti mogu se koristiti s ciljem promjene određenog ponašanja na način da se prilagođavaju ekonomski poticaji za tvrtke i građane. Ovaj pristup pruža pojedincima mogućnost samostalnog donošenja odluka koje se temelje na vlastitim procjenama o tome da li se isplati djelovati na određeni način. Primjerice: porezi, subvencije, kvote i dozvole, socijalni transferi, porezne olakšice, trošarine na alkohol i cigarete i sl.
Na ponašanje je moguće utjecati ili ga je moguće promijeniti pomoću:               
  • poreza i/ili subvencija, kao što su primjerice, sredstva za istraživanje  razvoj koja su izuzeta iz poslovnog poreza ili je porez za takve aktivnosti smanjen; uklanjanje poslovnih davanja za određena područja kako bi se poticao gospodarski rast (primjerice, poslovne zone“) ili poticanje razvoja novih tehnologija
  • kvota i/ili dozvole, kao što je primjerice sustav razmjene za emitiranje štetnih plinova pojedinih industrija na razini Europske unije,
  • Poticanja konkurentnosti poslovanja u pojedinim sektorima (primjerice, uklanjanje restriktivnih praksi u maloprodaji koje ograničavaju dostupnost određenih proizvoda kao što je prodaja nekih lijekova široke upotrebe u registriranim ljekarnama.
 
Za utvrđivanje mogućih nenormativnih rješenja mogu se koristiti sljedeća pitanja:
  • Koja je priroda definiranog problema?
  • Koje ciljeve nacrt prijedloga zakona nastoji postići?
  • Da li su ciljevi jasno određeni?
  • Koji poticaji postoje za one na čije se djelovanje utječe?
  • Koliko je informacija vezano za određenu industriju (ili profesiju) potrebno kako bi se osiguralo učinkovito zakonodavstvo?
  • Tko raspolaže s ovim informacijama (država ili privatni sektor)?
  • Da je je područje pod regulacijom podložno brzim promjenama?
  • Da li je izgledno da namjera za normativnim rješenjem može dovesti do zabrinutosti vezane uz  djelovanje i pravedne odnose na tržištu?
  • Da li su ciljevi jasno predstavljeni sektoru i adresatima propisa?
  • Koje su povratne informacije dionika?
  • Da li je preporučena alternativa zakonodavstvu usredotočena na postojeći problem?
  • Do koje se mjere interesi onih koji na koje će ova odredba utjecati usklađeni s namjeravanim ishodima izvršne vlasti, odnosno državnog sektora?
  • Ako jesu, da li su dovoljno usklađeni da samoregulacija ili koregulacija bude moguće rješenje?
  • Koliko je fleksibilnosti dionika potrebno kako bi se postigao dogovor o nacrtu prijedloga zakona?
  • Da li će učinci na pojedine adresate propisa ravnomjerni?
  • Tko su dobitnici, a tko gubitnici prema nacrtu prijedloga zakona?
  • Da li će nacrt prijedloga zakona stvoriti nove troškove?
  • Da li će alternativne mjere imati pozitivan učinak?
 

 Analiza izravnih učinaka

Za analizu izravnih učinaka, dobro je početi analizu odgovarajući na sljedeće pitanja, kako bi radna skupina ili uži tim službenika dobio uvid u širinu mogući izravnih učinaka.
 
Analiza gospodarskih učinaka:
  • Da li nacrt prijedloga zakona utječe na gospodarski rast i/ili zaposlenost?
  • Kako doprinosi poboljšanju uvjeta za ulaganje i funkcioniranje tržišta?
  • Ima li izravnih učinak na makroekonomsku stabilnost?
  • Koji su učinci na slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i rada?
  • Kakav je učinak na konkurentnost hrvatskih gospodarskih subjekata  na zajedničkom tržištu EU i u regiji?
  • Potiče li nacrt prijedloga zakona priljev investicija?
  • Može li utjecati na oglašavanje proizvoda tako da ograničava ili zabranjuje oglašavanje?
  • Može li negativno utjecati na otvaranje novih gospodarskih subjekata, obrta ili njihovim zatvaranjem?
  • Olakšava li uvođenje i širenje novih proizvodnih metoda, tehnologija i proizvoda?
  • Utječe li na prava intelektualnog vlasništva (patenti, žigovi, autorska prava, ostala prava intelektualnog vlasništva)?
  • Potiče li ili ograničava istraživanja akademskog ili industrijskog tipa? Potiče li bolju produktivnost/učinkovitost korištenja resursa?
Analiza učinaka na zaštitu tržišnog natjecanja:
  • Da li utječe na tržišno natjecanje između poduzetnika na tržištu pod nediskriminirajućim uvjetima?
  • Da li postoje regulacijske barijere (npr. regulirane profesije) u sektoru odnosno na tržištu?
  • Da li nacrt prijedloga zakona može dovesti do smanjivanja izbora za potrošače, viših tržišnih cijena, stvaranja novih prepreka za dobavljače i pružatelje usluga, poticanja nekonkurentnog tržišnog ponašanja, stvaranja monopolističkog tržišta?
  • Da li postoje strukturalne, financijske, tehničke ili neke druge barijere u sektoru odnosno na tržištu koje se odnose na odredbe za robe i usluge?
  • Da li postoji tijelo, primjerice tijelo lokalne samouprave kojem je povjerena pružanje javnih usluga i koje istovremeno obavlja neku gospodarsku aktivnost na tržištu? 
 
Analiza socijalnih učinaka:
  • Da li nacrt prijedloga zakona utječe na demografske trendove u pozitivnom ili negativnom smislu?
  • Kakav učinak se očekuje na sustav socijalne skrbi?
  • Rezultira li, izravno ili neizravno jednakošću ili nejednakošću korisnika socijalne skrbi?
  • Hoće li korisnici socijalne skrbi biti bolje informirani o ishodima nacrta prijedloga zakona?
  • Utječe li na posebne skupine pojedinaca (primjerice, najranjivije ili najrizičnije kada je riječ o siromaštvu, djecu, žene, starije i nemoćne, osobe s posebnim potrebama, nezaposlene, azilante), gospodarske subjekte  ili ostale organizacije?
  • Nameću li se dodatni administrativni zahtjevi pojedincima i povećava li njihov administrativni teret (npr. ishođenje javnih isprava, dodatno ispunjavanje obrazaca, dodatne potvrde drugih javnih institucija i organizacija, ograničavanje prava pojedinca i sl.?
  • Utječe li na obiteljski život, instituciju braka odnosno pravnu, gospodarsku ili socijalnu zaštitu obitelji?
  • Utječe li na prava djeteta?
  • Utječe li na zdravstvene čimbenike koji su povezani sa stilom živote, poput prehrane, tjelesne aktivnosti ili upotrebe duhanskih proizvoda, alkohola i narkotika?
  • Postoje li posebno pogođene rizične skupine ljudi (zbog dobi, spola, invaliditeta, mobilnosti, regionalne ili socijalne skupine)?
  • Postoje li učinci na ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu?
 
Analiza učinaka na rad i tržište rada:
  • Olakšava li nacrt prijedloga zakona otvaranje novih radnih mjesta?
  • Dovodi li, izravno ili neizravno, do gubitka radnih mjesta?
  • Ima li posebne negativne posljedice za pojedina zanimanja, skupine radnika ili samozaposlene?
  • Ima li poseban učinak na pojedine dobne skupine radnika odnosno stanovništva?
  • Utječe li na ponudu poslova?
  • Ima li učinak na funkcioniranje tržišta rada?
  • Ima li učinak na usklađivanje privatnog, obiteljskog i poslovnog života?
  • Ima li učinak na kvalitetu radnog mjesta?
  • Utječe li na pristup radnika ili nezaposlenih programima usavršavanja, prekvalifikacije, dodatne edukacije?
  • Ima li učinak na zdravlje i sigurnost radnika?
  • Utječe li izravno ili neizravno, na postojeća prava i obveze radnika?
  • Utječe li izravno ili neizravno, na postojeća prava i obveze poslodavaca?
  • Utječe li na autonomiju socijalnih partnera u područjima za koja su kompetentna?
  • Utječe li, primjerice, na kolektivno pregovaranje na bilo kojoj razini ili na pravo kolektivnog djelovanja?
 
Analiza učinaka na zaštitu okoliša
  • Da li ima učinak na ispuštanje stakleničkih plinova (npr. ugljičnog dioksida, metana, itd.) u atmosferu?
  • Da li ima učinak na ispuštanje kiselih, fotokemijskih ili štetnih onečišćivača zraka koji mogu utjecati na ljudsko zdravlje, oštetiti usjeve ili zgrade ili dovesti do onečišćenja okoliša (tla, rijeka i dr.)?
  • Da li ima učinak na energetske resurse za potrebe gospodarstva? Da li ima učinak na kombinaciju goriva (ugljena, plina, nuklearne energije, obnovljivih izvora) koji se koriste u proizvodnji energije?
  • Hoće li povećati ili smanjiti potražnju za prijevozom (putničkim ili teretnim)?
  • Hoće li povećati ili smanjiti potražnju za energijom i gorivom?
  • Smanjuje li se broj bioloških vrsta/primjeraka u određenom području (npr. smanjivanjem bioraznolikosti) ili povećava broj vrsta (npr. promicanjem njihovog očuvanja)?
  • Utječe li na zaštićene ili ugrožene vrste, njihova staništa ili ekološki ugrožena područja?
  • Da li se na bilo koji drugi način utječe na migracijske putove, ekološke koridore ili zaštićene ekološke zone?
  • Da li se utječe na kvalitetu pitke vode i podzemnih voda?
  • Da li se povećava ili smanjuje kvalitetu vode u priobalnim i morskim područjima (zbog ispuštanja kanalizacije, hranjivih tvari, ulja, teških metala i ostalih zagađivača)?
  • Ima li opcija učinak na upotrebu obnovljivih izvora energije (vjetar, voda, sunce, more), obnovljivih resursa hrane (npr. riba) i njihovu uporabu brže nego se resursi mogu samostalno obnoviti?
  • Hoće li tvrtke više ili manje zagađivati atmosferu zbog promjena u načinu poslovanja?
  • Da li utječe na proizvodnju otpada (krutog, gradskog, poljoprivrednog, rudarskog, radioaktivnog ili toksičnog otpada)?
  • Utječe li na rizik neovlaštenog ili nenamjernog ispuštanja ekološki štetnih ili genetski modificiranih organizama?
  • Ima li učinak na okoliš ili na mjere zaštite okoliša u susjednim zemljama i zemljama članicama EU (na primjer, nove inicijative u obalnom području ili planovi za izgradnju brana na rijekama koje protječu kroz druge zemlje)?
 
Analiza učinaka na zaštitu ljudskih prava:
  • Utječe li na značajno na građane drugih nacionalnosti ili na strane sezonske radnike?
  • Utječe li na nediskriminaciju, jednaki tretman i jednake prilike za sve?
  • Ima li različit učinak na žene i muškarce?
  • Promiče li se ravnopravnost između žena i muškaraca?
  • Podrazumijeva li različit tretman skupina ili pojedinaca na osnovi spola, rasnog ili nacionalnog podrijetla, vjerskog opredjeljenja, invaliditeta, dobi ili seksualne orijentacije?
  • Može li dovesti do neizravne diskriminacije?
  • Utječe li na prava djeteta?
  • Utječe li na privatnost pojedinaca (uključujući njihovo mjesto stanovanja i njihovu komunikaciju)?
  • Utječe li na pravo izbora i slobode pojedinaca?
  • Uključuje li obradu osobnih podataka ili tiče li se prava pojedinca na pristup osobnim podacima?
  • Da li se ograničava ili potiče uključenost dionika u proces donošenja odluka kao što je predviđeno posebnim nacionalnim i europskim zakonodavstvom (npr. Zakon o procjeni učinaka propisa, Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona i drugih propisa)?
  • Odnosi li se prema svim sudionicima i dionicima jednako, uz dužno poštovanje prema različitostima?
  • Utječe li mjera na kulturološku i jezičnu raznolikost?
  • Hoće li utjecati na prava pojedinaca i njihov odnos s javnom upravom?
  • Utječe li na pristup pojedinca pravnim institucijama?
  • Utječe li na medije, pluralizam medija i slobodu govora?
  • Uključuje li na etička pitanja (kloniranje, uporaba ljudskog tijela ili dijelova tijela za financijsku dobit, genetička istraživanja, uporaba genetičkih informacija)?
  • Hoće li utjecati na pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pošteno suđenje i pravo na obranu?
  • Hoće li utjecati na prava žrtvi i svjedoka?
  • Utječe li na kapacitet redarstvenih snaga?
  • Utječe li na javne institucije i administraciju, primjerice, u smislu njihovih nadležnosti?
  • Može li povećati broj kriminalnih djela?
 

Provedba savjetovanja s javnošću i međuresorne konzultacije

 
Dva posebna cilja procjene učinaka propisa izravno se tiču izrade plana savjetovanja s javnošću (dalje u tekstu: plan savjetovanja) i međuresornih konzultacija, a riječ je o osiguranju otvorenosti i transparentnosti zakonodavnog postupka uključivanjem javnosti i zainteresirane javnosti u izradu propisa te poticanja suradnje i međuresorne koordinacije središnjih tijela državne uprave u izradi zakona (članak 3. Zakona). U osnovi, plan savjetovanja sastoji se od postupovnih radnji vezanih za savjetovanje, s ciljem pravodobnog uključivanja zainteresirane javnosti i osiguranja poštivanja procedure izrade zakona (imajući u vidu da je izvješće o provedenom savjetovanju s zainteresiranom javnošću, prilog prijedlogu zakona sukladno članku 174. stavku 4. Poslovnika Hrvatskoga sabora („Narodne novine“, broj 81/13, 113/16, 69/17)).
Plan savjetovanja isključivo je vezan za izradu predmetnog nacrta prijedloga zakona i iskaza o procjeni učinaka propisa, a veže se za radnje koje stručni nositelj poduzima za provedbu članka 13. Zakona. Stoga Plan savjetovanja sadrži pripremne radnje za provedbu savjetovanja sukladno članku 13. stavku 5. Zakona:
  1. internetsko savjetovanje u trajanju od 30 dana putem središnjeg državnog portala za savjetovanje (e-Savjetovanja[2]),
  2. javno izlaganje materije koja je predmet savjetovanja,
  3. međuresorne konzultacije o iskazu o procjeni učinaka propisa, radnji njegova usuglašavanja.
Upute za pripremu Plana savjetovanja:
  1. Počevši od roka za upućivanje nacrta prijedloga zakona u proceduru donošenja Vlade Republike Hrvatske, treba ostaviti okvirno mjesec dana za radnje sukladno poslovničkoj proceduri Vlade Republike Hrvatske i početi planirati od tog dana unatrag vrijeme za savjetovanje i konzultacije.
 
  1. Treba imati na umu da savjetovanje traje 30 dana (kalendarskih dana), stoga je potrebno unaprijed rezervirati to vrijeme za provedbu ovog koraka.
 
  1. Za pripremu savjetovanja (primjerice: vrijeme za odobrenje teksta nacrta prijedloga zakona i iskaza o procjeni učinak propisa od strane čelnika tijela, vrijeme za administrativno otvaranje savjetovanja, vrijeme za pisanje izvješća o provedbi savjetovanja) potrebno je ukupno odvojiti još 10 dana (odnosno po slobodnoj procjeni stručnog nositelja uzimajući okolnosti u kojima se izrađuje nacrt prijedloga zakona i iskaz o procjeni učinaka propisa), a sve to imajući na vidu članak 18. Uredbe.
 
  1. U pripremu javnog izlaganja materije koja se uređuje zakonom može se uključiti nadležna organizacijska jedinica za odnose s javnošću. Javno izlaganje potrebno je planirati u okviru provođenja internetskog savjetovanja. Model javnog savjetovanja trebam prilagoditi ciljanim adresatima zakona (primjerice, ako je riječ o poljoprivrednicima, treba imati na umu organizaciju javnih izlaganja u dijelovima zemlje gdje je poljoprivreda glavna grana gospodarstva; ako je riječ o prijevozu opasnih tvari, treba organizirati okrugli stol ili prezentaciju u suradnji s udruženjima koji okupljaju prijevoznike opasnih tvari i sl.).
 
  1. Potrebno je utvrditi sva nadležna tijela, uključujući Ured za zakonodavstvo, kojima će se službeno uputiti iskaz o procjeni učinaka propisa na mišljenje, s ciljem međuresornog usuglašavanja, istovremeno s provođenjem savjetovanja.
Stručni nositelj obvezno dostavlja iskaz o procjeni učinaka propisa sljedećim nadležnim tijelima:
  1. ministarstvu nadležnom za gospodarstvo vezano za procjenu gospodarskih učinaka,
  2. ministarstvu nadležnom za socijalnu skrb vezano za procjenu socijalnih učinaka,
  3. ministarstvu nadležnom za zaštitu okoliša vezano za procjenu učinaka na zaštitu okoliša,
  4. ministarstvu nadležnom za rad vezano za procjenu učinaka na rad i tržište rada,
  5. Uredu za zakonodavstvo vezano za mišljenje na iskaz o procjeni učinaka propisa,
  6. Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja vezano za procjenu učinaka na tržišno natjecanje,
  7. Tijelu nadležnom za zaštitu ljudskih prava, ovisno o sadržaju nacrta prijedloga zakona i iskaza o procjeni učinaka propisa, vezano za procjenu učinaka na zaštitu ljudskih prava (primjerice: ako je riječ o ravnopravnosti spolova, iskaz o procjeni učinaka propisa upućuje se Uredu za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske; ako je riječ o pravu na pristup pravosuđu, upućuje se ministarstvu nadležnom za pravosuđe i dr.).
 
Stručni nositelj obvezno dostavlja iskaz o procjeni učinaka propisa i drugim nadležnim tijelima, ako je potrebno, sukladno materiji koja se zakonom uređuje (primjerice, ako je riječ o potpori za razvoj znanosti ili o potpori za poticanje istraživanja i razvoja, upućuje se ministarstvu za znanost i sl.).
 
  1. U slučaju da se konzultacije ne provode, treba imati na umu da Ured za zakonodavstvo može, ako je potrebno, provesti konzultacije o iskazu o procjeni učinaka propisa sa stručnim nositeljem i nadležnim tijelima (članak 13. stavak 8. Zakona).
 

Osiguranje kvalitete

 
Iskaz o procjeni učinaka propisa dostavlja se Hrvatskome saboru, uz prijedlog zakona koji Vlada Republike Hrvatske predlaže na donošenje, sukladno članku 14. Zakona.
Nakon provedenog savjetovanja na nacrt prijedloga zakona i iskaza o procjeni učinaka propisa te provedbe međuresornih konzultacija o iskazu o procjeni učinaka propisa, koordinator procjene učinaka propisa može kontrolnu listu za iskaz o procjeni učinaka propisa.
Na ovaj način praktično se osigurava provedba članka 21. stavka 2. podstavka 8. Uredbe, vezano za usmjeravanje i nadziranje izrade iskaza o procjeni učinaka propisa te davanje stručnih savjeta službenicima stručnog nositelja i članovima radne skupine, ako je ona osnovana, u vezi s njegovom izradom.
Kontrolna lista sadrži sažete informacije o elementima iskaza o procjeni učinaka propisa i osigurava kontrolu kvalitete sadržaja tog akta procjene učinaka propisa. Upućuje se da se kontrolna lista izrađuje neposredno nakon završetka rada na iskazu procjene učinaka propisa, a prije upućivanja iskaza o procjeni učinaka propisa na usuglašavanje, sukladno članku 13. stavka 6. Zakona.
Kada koordinator procjene učinaka propisa utvrdi da iskaz o procjeni učinaka propisa nije
Kontrolna lista je interni akt stručnog nositelja, koji služi za kontrolu kvalitete rada na iskazu procjene učinaka propisa i nije akt koji je dostupan javnosti.

 

Analitički alati za procjenu učinaka propisa

Ovaj prilog predstavlja tehničku uputu o pojedinim analitičkim alatima koji se mogu koristiti prilikom izrada analitičkih podloga. Ovdje je naglasak na tehnički aspekt vrednovanja koristi, troškova i rizika koji mogu nastati primjenom mogućih rješenja koji se analiziraju u procjeni učinaka propisa.
Zakonodavstvo izravno ili neizravno donosi učinke, a svrha provođenja procjene učinaka propisa je objektivno pripremiti nacrt prijedloga zakona za usvajanje s pogledom na očekivane pozitivne i negativne učinke primjene zakona.
Kako bi se u potpunosti iskoristio potencijal procjene učinaka propisa, analiza treba biti provedena na sistematičan i nepristran način. Neočekivani rezultati primjene zakona, veći troškovi provedbe zakona mogu se izbjeći objektivnim pristupom analizi i sagledavanju svih aspekata provedbe zakona, počevši od utvrđenih izravnih učinaka, adresata propisa i provedbe od strane nadležnog tijela državne uprave.  
 

Proporcionalnost analize i upotreba jezika

Koliko detaljno treba ići u analizi izravno ovisi o značaju nacrta prijedloga zakona. Što je nacrt prijedloga zakona obuhvatniji i sektorski uređuje područje koje se namjerava urediti, to je potrebno dati više vremena za analizu.
Polazeći od stvarne situacije da stručni nositelj ima na raspolaganju ograničene resurse i vrijeme, izrada Obrasca prethodne procjene može poslužiti kao početna referentna točka o dubini analize koja je potrebna za kvalitetnu izradu ovoga obrasca. Prethodna procjena dobar je indikator o potrebi za resursima. Prethodnom procjenom utvrdit će se izravni učinci nacrta prijedloga zakona i potreba za daljnjom provedbom procjene učinaka propisa i analizom izravnih učinaka nacrta prijedloga zakona.
Treba imati na umu da analizu treba prilagoditi općoj javnosti. Upotreba pojmova, riječi i konstrukcija rečenica treba biti jednostavna i razumljiva za prosječnog čitatelja. Procjena učinaka propisa nije znanstveni ili stručni rad za stručnu javnost.
Procjena učinaka propisa je podloga za odlučivanje o pitanjima opredjeljenja smjera politike. Zbog toga treba biti jasna, kratka i razumljiva s dovoljno argumenata o potrebi donošenja optimalnog rješenja, a sa svijesti o posljedicama i resursima koji će se koristiti kako bi se odluka provela.   
 

Utvrđivanje obuhvata nacrta prijedloga zakona

Utvrđivanje obuhvata nacrta prijedloga zakona praktični je korak prema utvrđivanju adresata propisa. Treba krenuti od taksativne liste adresata iz članka 9. stavka 3. Zakona.  Lista izravnih učinaka iz članka 9. stavka 2. Zakona taksativno daje izravne učinke na koje se treba osvrnuti prilikom razmišljanja o očekivanim posljedicama koje će nacrt prijedloga zakona proizvesti po stupanju na snagu zakona. Nacrt prijedloga zakona može proizvoditi izravne učinke na nekoliko adresata istovremeno, imajući u vidu listu izravnih učinaka.
Treba imati na umu da svaki nacrt prijedloga zakona nosi svoje pobjednike i gubitnike u smislu adresata propisa. Rijetke su situacije koje nose dobrobiti za sve adresate propisa. Tada je riječ o kompromisnim rješenjima koja nose svoje troškove, a koje valja opravdati. Iskustvo pokazuje da postoji širok spektar onih koji se trebaju prilagoditi novim/promijenjenim uvjetima zakonodavstva  - fizičke osobe, poslovni subjekti, civilni sektor odnosno drugi pojedinci i skupine.
Promjene u zakonodavstvu često zahtijevaju planiranje sredstava i dodatna sredstava u proračunu nadležnih državnih tijela za provedbu zakona, što također utječe na analizu izravnih učinaka i opravdanost rješenja koje se uzima kao optimalno rješenje.

 

Koristi, troškovi i rizici i njihovo vrednovanje

Koristi, troškovi i rizici vezani su dugoročno za odabir smjera politike i svijesti o načinu rješavanja utvrđenog problema odnosno utvrđenih potreba.
Primjerice, prilikom izgradnje zgrade za nova školu, trošak same gradnje je fiksni trošak, koji mora biti predviđen i opravdan te potkrijepljen studijom isplativosti. Troškovi nastali uslijed zapošljavanja potrebnih ljudskih resursa da bi se ostvario program školovanja i podigla razina znanja učenika koji pohađaju tu školu, predstavljaju varijabilne troškove poslovanja, koje je također potrebno planirati, pratiti i racionalizirati na dugi rok. Dugoročno, izravna korist izgradnje škole je stjecanje znanja i vještina, koje će učenici dalje koristiti u životu i na taj način doprinositi rastu inovacija, stvaranju nove vrijednosti i podizanju razine blagostanja u društvu.
 
Koristi
Utvrđene očekivane pozitivne promjene i posljedice primjene zakona označavaju se kao koristi. Koristi doprinose sveukupnoj situaciji u sektoru koji se namjerava urediti propisom, a posredno u društvu – za opći interes, privatni sektor, dionike, javnu upravu, građane i socijalne skupine, organizacije civilnog društva i dr.  
Koristi se mogu shvatiti kao poboljšanje situacije u nekom sektoru, primjerice u sustavu zdravstva, pristupu zdravstvene zaštite, pravu na pristup besplatnoj pravnoj pomoći, mogućnost jednostavnijeg ostvarivanja neke javne usluge ili dobivanja javne isprave, ali i kao poboljšanje stanja svijesti razini zdravstvenog, materijalnog, dohodovnog, obrazovnog stanja, stanja u okolišu i dr. Koristi za poslovnu zajednicu, malo gospodarstvo mogu se sagledati kao širenje tržišta, njihovog udjela na tržištu ili u pojedinom gospodarskom sektoru, u smanjenju administrativnih prepreka, pojednostavljenju upravnih postupaka i procedura, smanjivanju poreznog opterećenja, smanjivanju parafiskalnih nameta. S druge strane, takve koristi mogu stvarati troškove na drugom aspektu adresata, primjerice smanjivanju prihoda državnog proračuna jer se ukidaju pojedine naknade ili se smanjuje prihodi od poreza zbog novonastalih poreznih olakšica.
Navedeno je nekoliko koristi za društvo u cjelini:
  • povećanje kvalitete usluga javnog zdravstva,
  • učinkovitiju administraciju i bolji pristup javnim uslugama,
  • bolji pristup socijalnim službama i obrazovanju,
  • smanjivanje stopa kriminaliteta i povećanjem opće sigurnosti,
  • povećanjem kulturnih događaja,
  • poboljšanjima mogućnosti za jednak tretman i jednake mogućnosti za sve, povećanjem socijalne uključivosti,
  • racionalniji pristup energiji i uporabi zemljišta,
  • racionalnije gospodarenje otpadom,
  • povećanje mogućnosti za upotrebu obnovljivih izvora energije i sl.
 
Troškovi
Utvrđene očekivane negativne promjene i posljedice primjene zakona označavaju se kao troškovi. U osnovi, troškovi označavaju pogoršanje situacija za građane, poslovnu zajednicu, organizacije civilnog društva ilu za društvo u cjelini. Primjerice, za građane i gospodarstvo povećanje stope poreza na dodanu vrijednost utječe ne povećanje troškova usluge, tj. smanjivanje raspoloživog novca za neke druge potrebe. Novi uvjeti iz zakona za pojedine građane može značiti gubitak prava na socijalni transfer, primjerice naknade za roditelje vezano za skrb djeteta kada se promjene uvjeti za ostvarivanja tog prava. Povećanje osnovice za izračun minimalne plaće, podiže raspoloživi dohodak radnika i dr. Za poslovne subjekte pogoršanje situacije može voditi prema novim administrativnim uvjetima kroz dodatno izvještavanje o poslovanju, ili povećanjem broja godina u kojima mogu zadržati dobit od poslovanja, daje mogućnost za daljnje investicije i povećanja broja radnih mjesta. Ukidanje kamata na štednju, idejno potiče štednju u neki financijski instrument i dr. Troškovi se mogu pojaviti u obliku gubitka ili u obliku neostvarenih koristi tzv. oportunitetnog troška (onaj iznos neostvarene koristi koji je poduzetnike izgubio zato što nije investirao kapital).
Troškovi se mogu grupirati prema različitim kriterijima, ali najraširenija je podjela a aspekta mogućnosti raspoređivanja na nosioce troškova (direktni i indirektni troškovi) i s aspekta njihovog odnosa prema stupnju iskorištenja kapaciteta (fiksni i varijabilni troškovi)
Izravni (pojedinačni) troškovi su oni koji se mogu neposredno obuhvatiti ne samo po mjestu nastanka troška, već i po nosiocima troškova. Direktni troškovi utječu na pojedince ili institucije i jasno mogu biti povezani s nacrtom prijedloga zakona.
Indirektni (opći, zajednički) troškovi  nisu izravno povezani s nacrtom prijedloga zakona. Oni se ne mogu evidentirati neposredno po mjestu i nosiocima troška. Mogu nastati kao rezultat različitih predloženih kriterija, procedura i metoda. Indirektni troškovi utječu na pojedince ili poslovne subjekte na različit način i najčešće izvori troškova ne mogu direktno biti povezani sa željenim ishodom. Indirektni učinci mogu se pojaviti uslijed promjena u socijalnom, gospodarskom ili okolišnom okruženju.
Sukladno definiciji iz članka 9. stavka 1. Zakona u postupku procjene učinaka propisa značajni izravni učinci analiziraju se prema vrstama učinaka i obuhvaćenim adresatima nacrta prijedloga zakona.
 
Rizici
U osnovi, rizik označava vjerojatnost, mogućnost nastanka situacije gubitka i/ili izloženosti opasnosti. U takvom određenju rizik predstavlja negativni učinak. Prihvaćanjem rizika i neizvjesnosti ishoda dolazi se i do pozitivnog ishoda. Primjerice, smisao poduzetnika je u svjesnom preuzimanju rizika i potencijalnog gubitka, da bi se u konačnici realizirao poduzetnički pothvat koji donosi pozitivan ishod, prihod i povećanje blagostanja.
Rizik je učinak neizvjesnosti na utvrđene ciljeve. To može biti događaj s mogućnošću učinaka na ispunjenje ciljeva. U tom kontekstu rizike je potrebno promatrati u procjeni učinaka propisa. Neki rizici mogu se predvidjeti i u tim slučajevima moguće planirati određene postupke unaprijed, kako bi se oni ublažili ili kako bi se otklonili.
 
Vrednovanje
Koliko god je to moguće, koristi i troškovi i rizici izražavaju se brojčano (novčano), to jest kvantitativno. To omogućava konkretnu usporedbu mogućih rješenja. Kada je to moguće, potrebno je iskazati brojčane pokazatelje troškova i koristi primjerice, na gospodarstvo odnosno gospodarski sektor na temelju godišnjih prosjeka/pokazatelja i mjerljivih pokazatelja uz obavezno navođenje izvora podataka. Jednokratni troškovi i koristi, dakle oni koji se pojavljuju samo jednom, prikazuju se posebno uz navode izvora podataka.
Ako koristi i troškovi ne mogu biti izraženi novčano, tada se očekivani učinci mogućih opcija izražavaju opisno, to jest kvalitativno. Tako opisani učinci još uvijek se mogu uspoređivati, no to je teže učiniti jer se temelje više na subjektivnoj prosudbi.
Jedan od načina postupanja s koristima i troškovima koji se ne mogu odrediti brojčano, je ocjenjivanje rješenja na temelju važnosti na ljestvici od 1 do 10. Dodjeljivanjem ocjena od 1 do 10 otvara se mogućnost usporedbe rješenja i izbora optimalnog rješenja. Kriterij postavljanja rješenja na ljestvici i izbor optimalnog rješenja, temelji se što je moguće više,  na objektivnim kriterijima i na temelju analitičkih podloga. Kriterij koji se uzme za rangiranje rješenja treba jasno i objektivno obrazložiti.

U nekim slučajevima koristi rješenja znat će se unaprijed. Tada se rješenja uspoređuju prema kriteriju provedbe, tj. implementacije.  Budući da su koristi unaprijed poznate za sva rješenja, za usporedbu rješenja može se koristiti analiza najmanjeg troška. Analizom se traži najekonomičniji način postizanja utvrđenih ciljeva uz dodatni osvrt na potencijalne rizike.
U procjeni troškova, koristi i rizika vezanih uz nacrt prijedloga zakona postoji velika uloga pretpostavki. Nije moguće s potpunom sigurnošću tvrditi da će se nešto dogoditi, stoga se dio analize oslanja na pretpostavke. Temelj za dobru pretpostavku je dosadašnje iskustvo i dostupne informacije te analize, kao i statistički trendovi. Ako to nije moguće, teorijsko znanstveno ili stručno opravdanje za dane pretpostavke može pomoći.
Očekivani učinci na pojedino gospodarsko područje procjenjuju se kroz učinke na sektor. Izbor sektora za procjenu učinaka propisa proizlazi iz samog područja propisa za koji se postupak procjene učinaka propisa provodi. Izbor sektora može se najbolje napraviti na temelju Nacionalne klasifikacije djelatnosti (NKD). Sektori su definirani na temelju djelatnosti, koje predstavljaju sektore. Svaki sektor ima podsektorske razine unutar glavnog sektora. Nacionalnu klasifikaciju djelatnosti donosi Vlada Republike Hrvatske, a objavljuje se u Narodnim novinama. Trenutno važeća NKD dostupna je ovdje:
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2007_06_58_1870.html
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2007_07_72_2278.html
 
 

Odlučivanje o koristima, troškovima i rizicima

Svako navedeno rješenje vodi određenim posljedicama. Primjerice, određivanje minimalne cijene proizvoda koja je iznad tržišne cijene, za posljedicu će imati izravni trošak za potrošače, konzumente proizvoda, jer će se razlika iznad tržišne cijene preliti na potrošače.
Primjerice, promjena smjera politike koja produljuje vrijeme obaveznog školovanja imat će izravan učinak na državu s obzirom da će biti potrebno osigurati još jednu dodatnu godinu obrazovanja, no rezultira koristima za djecu jer će povećati njihov stupanj obrazovanja, što će posljedično povećati njihova znanja i vještine za kasnije životne okolnosti.
Opisani učinak povećanja cijene što proizlazi iz nametanja minimalne cijene i troškovi osiguranja dodatne godine obrazovanja na račun države, predstavljaju izravne učinke.
S druge strane, produljenje obveznog obrazovanja može podići nacionalnu produktivnost kroz radnu snagu, što će voditi višim plaćama te većem bruto društvenom proizvodu. To može doprinijeti većim poreznim prihodima za državu. Takav učinak predstavlja primjer neizravnog učinka.
Ako država nameće dodatne administrativne prepreke tvrtkama, tada za tvrtke postoji trošak sukladno tim propisima, što će na tvrtke imati izravan učinak. S druge strane, administrativne prepreke mogu smanjiti ulazak novih tvrtki na tržište jer bi to bio dodatan trošak s kojim bi se suočile. Na taj način, veće administrativne prepreke, predstavljaju neizravan učinak.
Neplanirane posljedice mogu biti razmatrane kada se uvodi promjena u javnoj politici. Primjerice, ako se inicijativa uvođenja financijskih poticaja za rad bolnica temelji na pokazateljima koji ne pokrivaju sve bolničke usluge, to može voditi bolnice da se fokusiraju na predstavljeni pokazatelj. Takav smjer može voditi na štetu drugih usluga koje nisu predviđene pokazateljem. Takva neplanirana posljedica može biti ublažena prikupljanjem informacija o svim aspektima rada, a ne samo o onima koji se odnose na  financijske poticaje.
Primjerice, zabrana pušenja na javnim mjestima u Ujedinjenom Kraljevstvu, dogodile su se neke neplanirane posljedice. Očekivalo se da će ljudi smanjiti odlaske u barove (pubove), smanjujući time prihode barova (pubova). Ljudi su ne samo smanjili odlaske u barove, već su počeli pozivati prijatelje u svoje domove, gdje su slobodno mogli pušiti. To je imalo neplaniranu posljedicu povećanja izlaganja dimu djece i ostalih članova kućanstava koji žive s pušačem, što je rezultiralo određenim zdravstvenim implikacijama i troškovima.
Neplanirane posljedice mogu se smatrati i kao jedan oblik rizika. Poduzimati određene postupke znači aktivno pristupiti upravljanju rizicima kako bi se rizici, odnosno neželjene posljedice smanjili. Postupci koji se poduzimaju kako bi se ublažili rizici trebali bi biti proporcionalni značaju samog rizika – rizik za veliki broj ljudi koji bi nametnuo veliki trošak važnije je ublažiti nego rizik za mali broj ljudi sa zanemarivim troškom. Upravljanje rizicima može se pratiti na način da se kontinuirano prikupljaju podaci, informacije koje mogu pomoći u identificiranju rizika i rezultata upravljanja rizicima.
 
Procjena očekivane vrijednosti koristi, troškova i rizika
Za analizu očekivanih vrijednosti koristi, troškova i rizika postoji nekoliko metoda:
Očekivana vrijednost
 
Koristi se kod postojanja nesigurnosti izražavanja točnih utvrđenih koristi ili troškova, a vidljiv potencijalni trend s određenim izgledima. Vrijednost se računa množenjem moguće vrijednosti s njenom vjerojatnošću, a potom se očekivana vrijednost dobiva zbrajanjem.
Raspon vrijednosti
 
Koristi se kod postojanja nesigurnosti izražavanja utvrđene koristi ili troška, a ne postoji potencijalni trend s određenim izgledima. Tada se može navesti najizglednija vrijednost – vrijednost unutar raspona koja se čini najvjerodostojnijom. U praksi je to obično srednja vrijednost.
Analiza osjetljivosti
 
Koristi se kada se koristi i troškovi temelje na pretpostavljenim vrijednostima. Primjerice, ukoliko se proizvodu nametne minimalna cijena, nastaje trošak za kupce koji žele nastaviti kupovati taj proizvod. Može se očekivati da će broj kupaca opasti kao rezultat porasta cijene, ali razmjer smanjenja broja kupaca možda neće biti poznat. Kako bi se izračunali izravni troškovi koji će pogoditi kupce, množi se očekivani broj kupaca koji će nastaviti kupovati proizvod s porastom cijene. Dakle, izrazit će se raspon troška za kupce na način da se pomnože viši i niži procijenjeni broj kupaca s porastom cijene kako bi se izrazio puni raspon potencijalnih troškova.
 
Učinci određene opcije katkad se mogu predvidjeti koristeći dosadašnja domaća i međunarodna iskustva. Takav pristup omogućava vjerodostojne pretpostavke o očekivanim učincima, izravnu procjenu učinaka odnosno izradu analitičkih podloga. Odgovori dobiveni u postupku savjetovanja mogu biti od pomoći za dodatnu razradu pretpostavki, što će rezultirati kvalitetnijom procjenom koristi i troškova.
 
Postoji niz tehnika za procjenu gospodarskih učinaka, a ovisit će o određenom učinku koji se razmatra i o dostupnosti podataka. U nekim slučajevima, može biti moguće primijeniti nekoliko tehnika za procjenu učinaka, koji mogu pružiti korisnu unakrsnu provjeru pouzdanosti procjene dobiti. Mnoge 'nestale' tržišne vrijednosti se pojavljuju u okolišnim koristima i troškovima, a ostatak ovog poglavlja govori o uporabi tehnika vrednovanja u odnosu na utjecaje na okoliš.
 
Postoje tri glavne metoda za izračunavanje gospodarskih vrijednosti:
  • Korištenje tržišnih cijena;
  • Korištenje informacija o preferencijama pojedinaca;
  • Prijenos koristi.
 
Procjena prema tržišnim cijenama
 
Promjena produktivnosti
Ova metoda vrednuje promjene u okolišu promatrajući fizičke promjene u okolišu i procjenjuje kakve će promjene prouzrokovati na tržišne vrijednosti roba i usluga. Ovaj pristup je primjenjiv u izračunu izravne i neizravne uporabne vrijednosti. Zagađenje vode može smanjiti ulov ribe, zagađenje zraka može utjecati na rast usjeva. U oba slučaja, utjecaj na okoliš smanjuje tržišni rezultat, koji se može procijeniti u tržišnim cijenama.
 
Procjena troška ljudskog potencijala
Ova se metoda može koristiti za vrednovanje utjecaja ekoloških rizika na zdravlje ljudi. Ekološki 'utjecaji', kao što su zagađenje zraka i vode ili upotrebe pesticida smanjuju kvalitetu ljudskog potencijala, a time i smanjuju proizvodne kapacitete gospodarstva. Za primjenu metode troška ljudskog potencijala potrebno je prvo odrediti odnos između rizika i ljudskog zdravlja, izražavanjem učinka na zdravlje u smislu prerane smrti, bolesti ili odsutnosti s posla. Bolest se tada može vrednovati pomoću medicinskih i zdravstvenih troškova. Izostanci se procjenjeju u smislu izgubljene zarade (time se pretpostavlja da zarade mjere doprinos koji bi odsutan radnik dobio).
 
Vrednovanje pomoću podataka o željama pojedinaca
 
Često neće biti moguće spojiti učinak na okoliš sa promjenom u tržišnoj proizvodnji. U tim slučajevima, spremnost za plaćanje mora biti procijenjena neizravno, koristeći niz drugih tehnika, kao što su:
 
 
Metoda zamjene ili preventivne troška
Ekonomska vrijednost koju pojedinci pridaju okolini ponekad se može zaključiti iz troškova sprečavanja neželjenih učinaka na okoliš, odnosno od vraćanja imovine u prvobitno stanje nakon što je oštećena. Na primjer, troškovi onečišćenja zraka taloženjem vezanih kiselina  se mogu procijeniti pomoću troškova obnavljanje oštećenja fizičke infrastrukture ili se troškovi erozije tla mogu procijeniti pomoću troškova pružanja preventivno sniženja.
 
Metoda kontingentnog vrednovanja
Metoda kontingentnog vrednovanja (MKV) temelji se na izravnom ispitivanju ljudi bi se utvrdila njihova spremnost platiti procjenu učinaka na okoliš. Detaljan opis učinaka na okoliš je osiguran, a ispitanike se tada pita što će biti spremni platiti (WTP) za hipotetsko unaprjeđenje okoliša, ili prihvatiti (WTA) u zamjenu za propadanje okoliša. Kontingentni pristup vrijednosti može, u principu barem prikazati ukupnu gospodarsku vrijednost (komponenti korištenja i ne-korištenja), dok druge tehnike mogu dati samo procjene izravne ili neizravne uporabne vrijednosti.
 
Metoda nadomjestka tržišnog vrednovanja
Premda se okolišnom robom ili uslugom ne može trgovati izravno, ponekad je moguće pronaći robe ili usluge, koje se odnose na ne-troškovnu stavku okoliša, koji se prodaju na tržištima. U tom slučaju, pojedinac može otkriti svoju sklonost i za tržišni i ne-tržišni proizvod ili uslugu prilikom kupnje. Tada može biti moguće odvojiti komponentu okolišne vrijednosti od promatranih tržišnih cijena, te na taj način koristiti ovu komponentu tržišne cijene kao 'zamjenu' za vrednovanje okoliša. Postoje dvije glavne metode koje se koriste za primjenu metode nadomjestka tržišta: metoda troška putovanja i metoda vrednovanja imovine (hedonistička cijena). Svaki postupak je opisan, zajedno s primjerima njihove primjene u zemljama u razvoju.
 
Metoda troška putovanja
Mnogi prirodni resursi (n.pr. nacionalni parkovi ili jezera) se koriste u rekreacijske svrhe. Metoda troška putovanja bazira svoju procjenu na novčanom i vremenskom trošku posjetitelja takvih rekreativnih sadržaja.
 
Metoda vrijednosti imovine (ili hedonistička procjena)
Metoda hedonističke cijene se temelji  na ideji da se razlika u cijenama nekretnina može koristiti za zaključivanje vrijednosti koje pojedinci pridaju razlikama u kvaliteti okoliša kod nekretnina. Na primjer, razlika u cijeni dvije nekretnine koje se razlikuju samo po, recimo, kvaliteti lokalnog zraka, osigurati će mjeru vrijednosti koje ljudi daju razlikama u kvaliteti zraka. Čak i kada se svojstva razlikuju na druge načine, još uvijek je moguće (iako je složen zadatak) otkriti implicitne cijene kvalitete okoliša koristeći statističke metode izdvajanja doprinosa svakog faktora u ukupnoj tržišnoj cijeni.
 
Prijenos koristi
Prijenos koristi uključuje izvođenje procjene ekonomske vrijednosti u jednom kontekstu koji se koristi u drugom kontekstu, gdje podaci potrebni za procjenu nisu lako dostupni. Na primjer, vrijednost štete za zdravlje od zagađenja zraka u jednom gradu se može koristiti za procjenu zdravstvenih troškova od onečišćenja zraka u drugom gradu, ili još kontroverznije, vrijednosti dobivene u jednoj zemlji se mogu prenijeti u drugoj zemlji. Iako to može pružiti brzu i jeftinu procjenu, taj pristup je predmet brojnih ograničenja (vidi tablicu u nastavku).

Postoje tri glave faze u primjeni ekonomskog vrednovanja na učinke. Prva uključuje identifikaciju potencijalnih prednosti (pozitivni učinci) i troškova (negativni učinci). Druga faza uključuje procjenu vrijednosti utvrđenih troškova i koristi u ekonomskom smislu. Treća, gdje se procjenjuju koristi i troškovi u ekonomskom smislu, tehnika popusta se koristi za pretvaranje budućih učinaka na ekvivalent današnjih vrijednosti.
 
Prvi korak u financijskoj procjeni je zabilježiti na godišnjoj razini novčanu vrijednost ekonomske koristi i ekonomskih troškova propisa. Ako propis traje određeni broj godina ('klauzula isteka'), koristi i troškovi trebaju se procijeniti za svaku godinu. Inače, koristi i troškovi trebaju se procijeniti za najmanje 10 godina. Razlika između godišnjih naknada i troškova je neto korist. Neto koristi dobivene u budućnosti su manje vrijedne od koristi koje se odmah dobivaju. Razlog za to je jednostavno to da su koristi dobivene u budućnosti manje pouzdani, pa čak i ako su sigurne da će ih biti, tu je oportunitetni trošak u smislu kašnjenja u primanju koristi.
 
Kako bi se kombinirao protok neto koristi za svaku godinu u jednom agregatnom prikazu, potrebno je da se konvertiraju pod jednakim uvjetima. To se postiže procesom diskontiranja, koji pretvara buduće vrijednosti u ekvivalentne vrijednosti sadašnjeg razdoblja. Ovaj važan proces se može objasniti pomoću jednostavnog primjera. Pretpostavimo da tvrtka ili pojedinac traži da odaberete između 100 HRK danas i 100 HRK iduće godine. Izbor će biti u korist 100 HRK danas, koji se potom može staviti u štednom računu, uz kamatnu stopu, u svrhu primjera, 10 posto godišnje. Nakon jedne godine štednje, kamatom bi se povećala bilanca na štednom računu na 110 HRK. Dakle, izgledi za 100 HRK za godinu dana je ekvivalent za samo 100 HRK podijeljeno 1,1 =  90.9 HRK u uvjetima sadašnjeg razdoblja. Ovaj proces smanjenja budućih vrijednosti na sadašnje razdoblje protuvrijednosti zove se diskontiranje. Ako se primjer proširi na još jednu godinu, onda moramo uzeti u obzir činjenicu da će se zaraditi i na kamatama prethodnog razdoblja i time povećati ravnotežu štednje na 121 HRK (110 HRK  + 11 HRK).  Štednja u dvije godine,  100  HRK diskontira se kako bi se dobila sadašnja vrijednost:  100 HRK podijeljeno s 1,21 = 82,6 HRK.
 
Opća formula za izračunavanje neto sadašnje vrijednost (NPV) iznosi:
 
 

Gdje Bt i Ct prikazuju koristi (prihodi) i troškove (rashodi) u svakoj godini t, i je diskontna stopa (kamatna stopa), a n je život projekta. Izračun neto sadašnje vrijednosti se može lako napraviti korištenjem diskontne tablice.
 
Kriterij NPV proizlazi direktno iz onoga što je već objašnjeno, a to je da je projekt vrijedan nastavka ako je NPV pozitivan.
 
Popust i izračun neto sadašnje vrijednosti
Pretpostavimo da se očekuje da će prijedlog dati godišnju korist za 5 godina od € 500. Godišnji troškovi su 350 €. Diskontna stopa je 10%.
Godina 0 1 2 3 4
Koristi 500 500 500 500 500
Troškovi 350 350 350 350 350
Neto korist 150 150 150 150 150
Faktor diskontiranja (za 10%) 1.0 0.909 0.826 0.751 0.683
Neto sadašnja vrijednost diskontiranja 150 136.35 123.9 112.65 102.45
Ukupna neto sadašnja vrijednost = 150 + 136.35 + 123.9 + 112.65 + 102.45 =  625.35 HRK
 
 

 

3.2.5. Odlučivanje o optimalnom rješenju

Usporedba utvrđenih rješenja u procjeni učinaka propisa, polazi od činjenice da je optimalno rješenje ono koje donosi veće koriste od troškova koje nosi to rješenje, a imajući u vidu raspoložive resurse stručnog nositelja.
To se može ilustrirati primjerom u slijedećoj tabeli:
Rješenja Očekivane koristi Očekivani troškovi
Rješenje 1 „ne poduzimati ništa“ 0 HRK 0 HRK
Rješenje 2 1.5 milijuna HRK 1.0 milijuna HRK
Rješenje 3 0.6 milijuna HRK 0.1 milijuna HRK
Rješenje 4 2.0 milijuna HRK 2.5 milijuna HRK
 
U naprijed navedenoj tablici, rješenje 1 daje polaznu točku – ne poduzimati ništa tj. zadržati postojeće stanje. To je trenutno stanje u upravnom području koji se želi urediti normativnom inicijativom. Pretpostavlja stanje bez promjene zakonodavnog okvira. Na temelju analitičke podloge bitno je utvrditi trend koji će se odvijati u zadanom zakonodavnom okviru. Ostala rješenja uspoređuju se prema rješenju 1, jer ono predstavlja polaznu osnovu.
Ono što je odmah uočljivo je da rješenje 4, ima daleko najveće troškove, iako također nosi i veliki iznos očekivanih koristi. U stanju ograničenih resursa, ovo rješenje nosi velik trošak tj. planiranje velikih sredstava za provedbu zakona, stoga je racionalno odbaciti ovo rješenje kao optimalno rješenje.
Rješenje 2 i 3 imaju koristi koje premašuju troškove. Oba rješenja imaju očekivanu korist od 0,5 milijun HRK, što ih čini opravdanim za daljnje odlučivanje. Treba pogledati troškovnu stranu rješenja 2 i 3. Rješenje 3 nosi daleko manje troškova od rješenja 2, dok je očekivana korist ista.   
Stoga treba pogledati s aspekta isplativosti rješenja. Rješenje 2 ima povrat od 1,50 HRK za svaku potrošenu 1 HRK (1,5/1,0), dok rješenje 3 ima povrat od 6 HRK za svaku potrošenu 1 HRK (0,6/0,1).
U ovom slučaju optimalno rješenje je rješenje 3 jer daje najveći povrat vrijednosti u odnosu na uložene troškove.  

 

Provedba testa na malo gospodarstvo i SCM metodologije

Pravni izvor za test na malo gospodarstvo je u člancima 9.a do 9.d Zakona o poticanju razvoja malog gospodarstva („Narodne novine“, broj 29/02, 63/07, 53/12, 56/13, 121/16) i Uredbi o provedbi postupka procjene učinaka propisa na malo gospodarstvo (Test malog i srednjeg poduzetništva) („Narodne novine“, broj 43/17).
 
U okviru procjene učinaka propisa, test na malog gospodarstvo (dalje u tekstu: MSP test) utvrđen je u članku 4. stavak 1. točka d) Zakona kao postupak analize i ocjene negativnog učinka pojedinog propisa na malo gospodarstvo u obliku dodatnih ili povećanih troškova, odnosno pozitivnih učinaka kao gospodarske koristi za subjekte malog gospodarstva.
 
Temeljem Zakona o poticanju razvoja malog gospodarstva u smislu članka 2., malo gospodarstvo čine subjekti u poduzetništvu i obrt koji:
  1. zapošljavaju prosječno godišnje manje od 250 radnika,
  2. u poslovanju su neovisni, odnosno autonomni subjekti koji nisu klasificirani kao partnerski subjekti te povezani subjekti, sukladno Preporuci Komisije 2003/361/EC od 6. svibnja 2003. godine,
  3. prema financijskim izvješćima za prethodnu godinu ostvaruju godišnji poslovni prihod u iznosu protuvrijednosti do 50.000.000,00 eura, ili imaju ukupnu aktivu ako su obveznici poreza na dobit, odnosno imaju dugotrajnu imovinu ako su obveznici poreza na dohodak, u iznosu protuvrijednosti do 43.000.000,00 eura,
  4. Subjekti malog gospodarstva su fizičke i pravne osobe koje samostalno i trajno obavljaju dopuštene djelatnosti radi ostvarivanja dobiti odnosno dohotka na tržištu,
  5. Neovisnost u poslovanju, u smislu ovoga Zakona, znači da druge fizičke ili pravne osobe, koje ne udovoljavaju kriterijima iz stavka 1. ovoga članka, pojedinačno ili zajednički, nisu vlasnici više od 25% udjela u vlasništvu ili pravu odlučivanja u subjektu malog gospodarstva.
 
Primjena MSP testa na nacrte prijedloga zakona odvija se u dva slučaja:
  1. u postupku izrade Plana zakonodavnih aktivnosti temeljem članka 11. stavka 6. Zakona i članka 12. stavka 1. Zakona,
  2. u postupku za zakone izvan Plana zakonodavnih aktivnosti temeljem članka 16. stavka 4. Zakona,
 
a prema kriterijima iz članka 12. Uredbe. U slučaju utvrđene potrebe za daljnjom provedbom MSP testa, stručni nositelj postupa sukladno članku 13. Zakona.
 
Pri odlučivanju o obvezi stručnog nositelja za provođenjem MSP testa isključivo je mjerodavno mišljenje tijela nadležnog za provedbu MSP testa (Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta).
 
Svrha MSP testa je rasteretiti malo gospodarstvo od zakonodavnog pritiska. Naime, praksa je pokazala kako se mali i srednji gospodarski subjekti često suočavaju s većim troškovima usklađivanja nego što je to slučaj kod velikih poslovnih subjekata. Primjeri dobre prakse ukazuju na povećanu pažnju usmjerenu na potencijalne prednosti i nedostatke (troškove) predloženih zakonodavnih mjera za sektor malog i srednjeg poduzetništva. Sve veći broj država članica Europske unije uključuje posebne propise za procjenu mogućih posljedica zakona o malom i srednjem poduzetništvu. Potonje se posebno odnosi na male gospodarske subjekte kod kojih se vjerojatne negativne (i pozitivne) posljedice predloženih propisa prikazuju odvojeno od sveukupne procjene koristi i nedostataka.
 
Standard Cost Model
U okviru procjene učinaka propisa, SCM metodologija (dalje u tekstu: SCM) utvrđena je u članku 4. stavak 1. točka c) Zakona kao metoda mjerenja administrativnog troška koje gospodarstvo ima prilikom primjene propisa koji su na snazi i koji bi proizašli iz nacrta prijedloga zakona.
 
SCM metodologija je metoda kvantitativnog izračuna administrativnog opterećenja. SCM koristi se za raščlanjivanje učinaka pojedinog zakona, određenog područja zakonodavstva ili za provođenje procjene početnog stanja ukupnih administrativnih opterećenja cjelokupnog zakonodavstva.
Primjena SCM metodologije na nacrte prijedloga zakona odvija se u dva slučaja:
  1. u postupku izrade Plana zakonodavnih aktivnosti temeljem članka 11. stavka 6. Zakona i članka 12. stavka 1. Zakona,
  2. u postupku za zakone izvan Plana zakonodavnih aktivnosti temeljem članka 16. stavka 4. Zakona.
 
U slučaju utvrđene potrebe za daljnjom provedbom SCM metodologije, stručni nositelj postupa sukladno članku 13. Zakona.
 
Pri odlučivanju o obvezi stručnog nositelja za provođenjem MSP testa isključivo je mjerodavno mišljenje tijela nadležnog za provedbu MSP testa (Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta).
 
SCM metodologija primjenjuje se sukladno SCM priručniku koji je dostupan na mrežnoj stranici Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta:
https://www.mingo.hr/page/standard-cost-model
 

Vremenski okvir i vrednovanje

Osnovna svrha  praćenja provedbe zakona je osigurati povratne informacije stručnom nositelju o rezultatima provedbe optimalnog rješenja u odgovarajućem vremenskom okviru. Vremenski okvir određuje stručni nositelj na temelju analize trenutnog stanja u upravnom području koji se namjerava urediti zakonom i utvrđenih ciljeva koji se žele postići.
Praćenje provedbe daje odgovore na pitanje da li je usvojeni zakonodavni prijedlog rješava utvrđeni problem, stoga je potrebno dati listu pokazatelja koji će se pratiti tijekom provedbe zakona.  
Za praćenje provedbe, potrebno je utvrditi:
  • informacije i podatke koji će se poslužiti praćenju provedbe i koliko često će se ti podaci prikupljati (primjerice, mjesečno, svaka tri mjeseca, polugodišnje, godišnje),
  • kriterije uspješnosti  kojim će se mjeriti uspjeh provedbe,
  • druge mjere, informacije koje će pridonijeti praćenju provedbe.
 
Primjerice, smanjenje bolesti uzrokovanih upotrebom duhanskih proizvoda, može se pratiti tako da se utvrde:
  • informacije koje će poslužiti praćenju provedbe, poput: promjene u broju oboljelih od bolesti uzrokovanim upotrebom duhanskih proizvoda (plućne bolesti, srčana oboljenja i sl.) od stupanja na snagu zakona; ankete i istraživanja o broju pušača u zemlji i promjenama njihovih navika (broj pušača, broj popušenih cigareta i dr.),
  • kriteriji uspješnosti: ciljani postotak smanjenja postotka bolesti uzrokovanim upotrebom duhanskih proizvoda, ciljani postotak smanjenja broja pušača,
  • druge mjere: organizacija okruglih stolova, okupljanje zainteresiranih dionika kako bi na godišnjoj bazi pratili provedbu zakona i širili svijest o problemu tijekom godine I na taj način pridonijeli svijesti o problemu tijekom godine.
 
 
U okviru danog vremenskog roka, ishodi primjene zakona bit će vidljivi kroz praćenje provedbe zakona. Uobičajeni vremenski rok nakon kojeg je moguće utvrditi ishode zakona, u pravilu od 3 do 5 godina.
Za zakone koji u prijelaznoj odredbi imaju obvezu naknadne procjene učinaka propisa temeljem članka 17. Zakona, provode naknadnu procjenu učinaka propisa najkasnije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu zakona, na propisanom Obrascu naknadne procjene učinaka propisa (prilog 5. Uredbe).
Pitanja koja mogu pomoći u vrednovanju provedbe zakona:
  • Da li definirani problem još uvijek postoji, u istoj ili smanjenoj mjeri i da li je potrebna nova normativna intervencija?
  • Da li su zabilježena značajna poboljšanja nakon što je zakon stupio na snagu?
  • Da li postignuti ciljevi zakona? Da li su postignuti ciljevi istaknuti u iskazu o procjeni učinaka propisa
  • Da li su nastale neočekivane prepreke i problemi?
  • Da li je postojeće zakonodavstvo još uvijek odgovarajuće za rješenje problema i postizanje ciljeva zakona?
  • Da li iskustvo provedbe zakona može biti korisno za poboljšanje mjera i postizanje ciljeva?